ĐAVO PERVERZNOSTI I NJEGOV PO

======================================

Đavo perverznosti, na prvi pogled

        Sećam se svog prvog čitanja "Đavola perverznosti". Srela sam ga u zbirci odabranih Poovih priča gde su se našle i "Ukradeno pismo", "Vilijam Vilson" i "Pad kuće Ušer" (navodim ih prema naslovima pod kojima su tamo objavljene). To je tamno ružičasta knjižica džepnog formata, mekih korica. Izdavač: Slovo ljubve, godina: 1980. Izabrao i uredio: Rade Vojvodić. Prevodilac nije naveden. Upoređivanjem sa nekim kasnijim izdanjima Poa, zaključila sam da je Đavola, za izdanje o kojem govorim, prevela Vera Stojić.

Urednik Vojvodić dvostruko je izdvojio ovu Poovu priču u odnosu na ostale iz zbirke: po njoj je naslovio svoj izbor i jedan bitan odlomak iz priče, epizodu sa čovekom na ivici provalije, postavio je za moto knjige. Iako je ovaj odlomak veoma upečatljiv i često navođen, sama priča o đavolu perverznosti retko se pojavljuje u srpskim izdanjima izabrane Poove proze. Zbog pretežno esejističkog sadržaja, Đavola je bilo teško (to pretpostavljam) zaodenuti u filmsko ruho u kojem su se našle i lepo snašle "Crna mačka", "Pad kuće Ušer" i neke druge, široko poznate, priče tajanstva i mašte. Tako je Poov đavo ostao uskraćen i za filmsku slavu.

Ovim tekstom pokušaću da ukažem na značaj i različite aspekte "Đavola perverznosti". Ili, manje učeno rečeno, da povučem đavola za rep!


Đavo perverznosti, imenom

Prilikom prvog čitanja naslov ove priče usmerio me je na pogrešnu stranu. Da idem stranputicom postalo je očigledno već posle nekoliko početnih rečenica. Poovo teoretisanje o frenolozima i primum mobile sa početka pripovesti ne ostavljaju utisak uvoda u bavljenje perverznim temama. Čitalac se, ukoliko razmišlja kao ja, oseća iščašeno u odnosu na tekst. Nešto nije u redu, nešto se ne uklapa.

Perverznost se, prema Vujakliji, odnosi na izopačenost, pokvarenost, protivprirodnost; u psihijatriji na izopačenost prirodnih osećanja i nagona, naročito polnih. Čini mi se da je psihijatrijsko značenje tog pojma odavno prevladalo i da bi u današnje vreme retko ko perverznost protumačio drugačije. S druge strane, jasno je da Po nije imao u vidu to značenje. Gde dolazi do mimoilaženja: između prevodioca i pisca ili između čitaoca i prevodioca? Nakon dve stranice pisac preuzima (po meni, delimičnu) odgovornost. Po kaže: "...nešto paradoksalno što bi se moglo nazvati perverznošću, u nedostatku tačnije oznake."

Pisac pokušava da imenuje temu svoje priče, ali se taj fenomen ne može tačno imenovati, što bi moglo da znači da se ne može odrediti, ograničiti, savladati odgovarajućim izrazom. Dalji tok priče pokazaće da je ovo tvrđenje opravdano.

Ako je perverznost deo naslova koji najpre dovodi srpskog čitaoca u zabludu, a zatim ga ostavlja na nestabilnom tlu, bar đavo deluje jasno i ubedljivo. Sa đavolom bi trebalo da znamo na čemu smo u svako doba i u svakom jeziku. Ali pošto sa đavolom nigde i nikako ne mogu biti čista posla, kad je u pitanju taj deo naslova u prevodu se gubi jedan sloj značenja. Izvorno, naslov glasi "Imp of the Perverse". Prema englesko-srpskim rečnicima "imp" ima značenje đavolak, đavolčić, vragolan, nestašno dete... Radi se, šire gledano, o đavolu manjih moći, manje opakom nego što je pravi đavo. Radi se o sitnom zloduhu, lakrdijašu, vragolastom zloći koji deluje bezazleno poput običnog spadala. Ovo ističem da bih ukazala na jedno od autorovih poigravanja sa čitaocem. Poov đavolak iz naslova, na kraju će pokazati moći sotone.

Sudeći prema naslovu, da vidimo sada na čemu smo u trenutku kada ulazimo u priču "Đavo perverznosti". Dakle, najsažetije rečeno, imamo pred sobom pripovest o sitnom demonu koji se bavi izvrtanjem očekivanih oblika ponašanja. I, molim vas, ne zahtevajte od mene da to iskažem u dve reči.


Đavo perverznosti, brojem

"Đavo perverznosti" spada među kraće Poove prozne forme. Ako bi mu trebalo dodeliti broj, to bi bio broj tri.

Đavo je podtematski podeljen u tri celine koje su ispripovedane svaka u svom tonu. Priča sadrži tri primera koji ukazuju na okolnosti u kojima se pojavljuje Đavo. Na kraju, pripovedačevu (i svačiju) egzistenciju određuju tri granične tačke - mesto, vreme, način - navedene u završnici priče.


Đavo perverznosti, formom

Ako bi ovoj priči trebalo odrediti oblik, to bi bio oblik levka.
Prvi deo priče kreće se sporo, klizi po rubu. Drugi deo je određeniji, brži i uvlači čitaoca sve dublje, prema užem delu levka. Treći deo priču preobraća u vrtlog, čitaoca povlači u sunovrat, kroz samo dno.


Đavo perverznosti, sadržajem

Pripovest je izložena pretežno u prvom licu jednine, ali u prvoj trećini to gotovo da se ne primećuje zbog teoretsko-esejističkog tona izlaganja. Narator se, u početku, kreće ujednačeno, hipnotišuće sporo. Njegov jezik ima prizvuk naučnog, spominju se frenologija, sofistika, Kabala. Pojavljaju se i izrazi na latinskom (prima mobilia, a priori, a posteriori). Ovakav ton izlaganja određuje položaj čitaoca u odnosu na priču utvrđujući distancu između naratorovog bezličnog, rečima zaklonjenog "ja" i čitaočevog radoznalog, prema priči otvorenog "ja". Reklo bi se da je čitalac na bezbednom rastojanju od priče/naratora/pisca.

O čemu je konkretno reč u prvoj trećini teksta teško je sažeto iskazati. Tu ima od svega pomalo: filozofije, teologije, frenologije... Razmatraju se prirodni nagoni i Božji naumi. To se Po ponovo poigrava naukom dok "naučnom" basmom omađijava čitaoca na rubu provalije levka, pripremajući ga za pad u težište priče.

U drugoj trećini narator, iz čistog teoretisanja, prelazi na navođenje primera pojavljivanja đavola perverznosti. Ovakav postupak ukazuje na formu naučnog rada: najpre ide izlaganje teorije koja je predmet rada, zatim slede primeri koji podupiru izloženu teoriju. Čitalac je i dalje na naučnom terenu. Ton i način pripovedanja izmenjeni su u skladu sa promenama u priči: izražavanje je postalo konkretnije, zbijenije, dinamičnije. Narator se postupno približava čitaocu kroz gradacijski poređane primere.

Prvi primer čitaocu je vrlo verovatno poznat, moguće je da ga je čak i doživeo. Narator kaže:

"Nema živa čoveka koji u izvesnom trenutku nije bio mučen, na primer, ozbiljnom željom da kinji slušaoca okolišenjem u govoru..."

Mada se pripovedač i dalje drži naučnog pristupa u izlaganju (recimo, ovaj primer sadrži obrazac delovanja đavola perverznosti: misao - podsticaj - želja - težnja - žudnja), on kao da želi i da zabavi i opusti čitaoca. Pojavljivanje đavola perverznosti u obliku podstrekača govornika da "kinji" publiku ne donosi ozbiljne posledice ni po publiku ni po govornika, a čitaoca nasmejava. Narator je iz suvoparnog naukovanja prešao na duhovit, življi i čitaocu pristupačniji ton. Distanca između pripovedača i čitaoca je umanjena. Nasmejani, bezazleni čitalac vrti se po obodu Poovog levka ne primećujući da klizi nadole.

Ako ima nekoga da se nije prepoznao u prvom primeru, verujem da je drugi primer svakome blizak, posebno studentima pred polaganje ispita.

"Pred nama je zadatak koji se mora brzo izvršiti. Znamo da bi odlaganje bilo kobno. Najodlučniji trenutak našeg života poziva gromoglasno na odvažnost i delanje. Mi smo uzbuđeni, mi gorimo od želje da otpočnemo posao, a od predviđanja njegovog sjajnog uspeha sva nam je duša u plamenu. Moramo pristupiti poslu, treba da mu pristupimo još danas, pa ipak ga odlažemo za sutra." Na svako odlaganje nadovezuje se novo odlaganje sve dok ne bude prekasno.

Dok je prvi primer bezopasan, u drugom se javljaju izrazi "kobno" i "najodlučniji trenutak našeg života". Način pripovedanja se zaoštrio, zgusnuo i ubrzao. Za razliku od prethodnog primera u kojem je pripovedač govorio o govorniku (treće lice jednine), sada govori o nama (sebi i čitaocu - prvo lice množine). Ako je prvim primerom za korak bliže čitaocu, drugim primerom primakao mu se za dva koraka.
Treći primer dovodi nas (naratora i čitaoca) na ivicu provalije. Više nije reč o kinjenju slušalaca niti o ugroženosti važnog posla. Sada se radi o životu. Treći primer dočaran je poovskom atmosferom strave i užasa.

"Malo-pomalo naša muka, i vrtoglavica, i užas tonu u oblak nekog osećanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce što se pretvara u duh u priči iz Hiljadu i jedne noći. Ali iz našeg oblaka na ivici provalije izrasta i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strašniji od svakog duha ili bilo kog demona iz priče..."

Iz oblaka, takoreći ni iz čega, otelotvoruje se misao o "onome što bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine". Ta misao je tako uporna, tako "demonski nestrpljiva", da se ne možemo od nje odbraniti. Ona nas zaposeda "žestinom slasti svoje grozote". Možemo li se od ove utvare osloboditi snagom uma, razmišljanjem, logikom?

"I pošto nas naš razum snažno odvraća od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primičemo njoj. Prepustiti se za trenutak nekom pokušaju razmišljanja, znači biti neminovno izgubljen; jer premišljanje nas samo tera na uzdržavanje i zato je to, kažem, baš ono što mi ne možemo."

Sledi pad osim "ako se ne nađe prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim pokretom bacimo ničice na zemlju, okrenuvši leđa provaliji." Drugi mogući ishodi ne zvuče tako ubedljivo kao pad. Narator je doveo čitaoca do ruba, priča je dovela čitaoca do dna levka i sada može uslediti samo jedno.

O čemu govori ovaj primer ili o čemu sve govori ovaj primer? O moći našeg đavolka perverznosti koji se pojavljuje niotkuda što može da znači i to da je, mada ne uvek vidljiv, uvek prisutan. O odnosu vidljivog i nevidljivog, o prividnom carevanju uma nad snagom nagona, o nemoći nauke/logike. O odnosu čoveka prema granicama koje su mu postavljene, prema slobodi. O čemu ne govori ovaj primer? Upravo zbog njegove višeznačnosti moraćemo ovde da ga napustimo da bismo mu kasnije posvetili više pažnje.

Prve dve trećine priče bazirale su na naučnim pristupima: teorijskom i egzaktnom. U poslednjoj trećini, čitalac, i dalje spokojan mada doveden do ivice provalije, doživljava šok. Narator obelodanjuje svoj identitet (identitet ubice) i svoj status (status zatvorenika). Ispostavlja se da je, do tog trenutka, sve u priči bilo tek pričanje i da sada nastupa stvarnost određena trima uporišnim tačkama: vremenom - sada, mestom - zatvor, načinom - u okovima.

Teoretisanje se preobražava u ispovedanje zločina. Narator više nije bezlični vodič kroz priču, već osuđeni ubica. Ovo saznanje izaziva preokret u čitaocu i njegova domalopređašnja simbioza sa pripovedačem, ono mi kojim je odzvanjala pripovest, odjednom se gubi. Sa njom, kao da se gubi i čitalac. Mada je i sam "slušao" ispovest, čitalac očigledno nije među zatvorenicima koji slušaju ispovest. Pa gde se on to zagubio? Tu je, upravo juri niz najuži deo levka.

Kao zloduh, kao sam đavo perverznosti, narator je uvukao čitaoca u sebe. I nadalje, kad god u priči bude izrečeno "ja", a ono će biti naglašeno sve do kraja, čije će to " ja" biti? Čitalac, ako oseća kao ja, osećaće da je to njegovo "ja".

Završna trećina sadrži štura saopštenja o ubistvu, o motivu zločina i načinu na koji je on izvršen. Daleko više mesta zauzima opis poriva koji se javlja u trenutku kada je počinilac osetio da je potpuno bezbedan. Impuls da zločin bude priznat paradoksalno se pojavljuje onda kada nema nikakve logike ni smisla niti ikakvog razumnog objašnjenja za to, i dobija moć opsesije. U ovome je sasvim prepoznatljiv đavo perverznosti. Formula njegovog delovanja (ako je nekome i dalje do nauke) izložena u prvom primeru, važi i ovde: misao - podsticaj - želja - težnja - žudnja.

"Ja sam bezbedan, ja sam bezbedan...", ponavlja čitalac zajedno sa ubicom ovu bajalicu koja treba da odagna strah. Ali upravo iz tih reči rađa se jedno "ako" koje sve opovrgava:

"Ja sam bezbedan, ja sam bezbedan, da, ako ne budem tolika budala da otvoreno priznam zločin!"

Ubica pokušava da umakne đavolu perverznosti bezglavo jureći ulicama, gonjen ruljom, osećajući "bezumnu želju da glasno vikne". Kao u noćnoj mori koju je, verujem, svako imao više nego jedanput. Može li svest spasiti begunca koji trči bez daha ulicama ne-svesti? Evo šta kaže Po:

"Svaki talas misli koji je nailazio obarao me je novim teretom užasa, jer, avaj! dobro sam, suviše dobro znao da misliti, u mom položaju, znači biti izgubljen."
O (ne)moći logosa u ovakvim okolnostima već smo čuli na ivici provalije, dok moć đavola perverznosti ovde ide još dalje i šire:

"Okrenuh se, dah mi se preseče. Za trenutak iskusih sve muke gušenja; postadoh slep i gluv, i u glavi poče da mi se vrti; a zatim neki nevidljivi zao duh, pomislih, udari me svojim širokim dlanom u leđa. Tajna koja je toliko dugo bila zatvorena gurnu iz moje duše."

Žrtva "nevidljivog zlog duha", nakon priznavanja zločina, pada onesvešćena, odnosno ostaje bez svesti. Ako se oseća kao ja, čitalac, u tom trenutku, oseća da je on sam ostao bez daha, da je pao bez svesti.

Ubica je bez svesti, čitalac je bez svesti - zgodno mesto da se priča okonča. Kao da to ima u vidu, Po, nakon opšteg obesvešćivanja, kaže:

"Ali šta još da kažem?"

A zatim nam kaže da gašenje svesti nije ni kraj priče ni kraj postojanja. Poovim čitaocima poznato je njegovo shvatanje smrti kao granice premostive u oba smera (setimo se "Ligeje", "Morele"...). Pripovest se završava teškim pitanjem koje priču ostavlja otvorenom.

"Danas nosim ove okove i ovde sam! Sutra ću biti bez okova! Ali gde?"
Čitalac je izašao iz levka, ali gde?


Đavo perverznosti, dubinom

Nove pročitane knjige potiskuju stare. Priče koje su nas, u toku čitanja, ostavile bez daha, s vremenom se u sećanju svedu na jednu misao ili sliku koja nas je dotakla, pesma se svede na stih. Koju misao, koji stih - sasvim je lično. Ipak, postoje misli koje su toliko upečatljive da je gotovo nemoguće da ih bilo koji um previdi. To su misli koje uspevaju da formulišu iskonska pitanja.

"Đavola perverznosti" sam prvi put pročitala pre petnaestak godina i jedino čega sam se nadalje sećala iz te priče jeste ono što je u prvom čitanju ostavilo najjači utisak na mene. U izboru mog pamćenja da zadrži odlomak o čoveku na ivici provalije nema ničeg samo meni svojstvenog. To su reči koje sežu do kolektivnog nesvesnog, koje dotiču arhetipsko u svakom čitaocu.

Šta to u slici ljudske prilike nad ambisom toliko okupira čitaočevu svest ili, možda tačnije rečeno, čitaočevu ne-svest? S gledišta psihologije, tu je reč o opsesivno-kompulzivnom vidu ponašanja: individua oseća nesavladivu potrebu da učini upravo ono što joj je zabranjeno, na primer, da prebroji sve što vidi, da opere ruke sto puta na dan ili da skoči sa litice. Ali pokušajmo da skinemo naočari naučnika i da pogledamo na ovaj primer iz drugog ugla ("Đavo perverznosti" i jeste, u jednom vidu, Poova kritika nauke i naučnih metoda).

Priča o čoveku na litici može biti protumačena kao priča o ljudskom shvatanju slobode. Da li je čovek slobodno biće? Ili samo ima težnju ka slobodi dok živi višestruko ograničenim životom? Da li je čovek na litici slobodan? Možemo smatrati da on ima slobodu da izabere hoće li skočiti ili ne (čuveno biti il ne biti), ali mu je pritom broj mogućnosti izbora ograničen na dve. A svest o tome da ne treba da skoči istovremeno mu i ne dozvoljava da skoči i nagoni ga da skoči. Svest, odnosno znanje, nameće čoveku ograničenja i tako ga čini neslobodnim. Možemo li uopšte govoriti o slobodi ukoliko je ona ikako, i sa jedne strane, ograničena?

Kraj priče o đavolu perverznosti otkriva nam čime je sve ograničena čovekova sloboda: saznanjem o vremenu (danas - sutra), saznanjem o mestu (ovde - tamo) i saznanjem o načinu (u okovima - bez okova). Dok ne sazna gde, u kakvim okolnostima i u kojem trenutku se narator nalazi, čitalac doživljava naratora kao slobodno biće. Želja za saznanjem, tj. svest, ne prestaje da zaokuplja i muči osuđenika. Gotovo je smešna njegova zapitanost pred pogubljenje. On ne sumnja u svoje sutrašnje postojanje, iako ga to vodi u paradoks da će nadživeti sopstveni život. On je ubeđen da će mu smrt doneti oslobađanje od okova. Jedino se još pita gde će se odvijati njegova egzistencija. Njegovo Sutra ću biti bez okova! Ali gde? može se protumačiti kao Sutra ću biti slobodan od okova, ali ne i od pitanja o sopstvenom postojanju.

U pokušaju da svoju egzistenciju učini što bezbednijom ("Ja sam bezbedan, ja sam bezbedan..."), čovek neprestano uspostavlja nove granice služeći se pritom naukom/saznanjem/svešću. Na taj način on postavlja granice i oko svoje slobode, pravi od nje zatočenika (lišava slobodu slobode) i izvrće/pervertuje slobodu u neslobodu.

Osećanje slobode zastrašujuće je i zanosno kao lebdenje u vakuumu: nema gravitacije, ali nema ni oslonca. Čovek koji je skočio sa litice, u tom deliću sekunde pre nego što počne da se survava kroz vazduh, mora da oseća ushićenje kao astronaut u svemiru.


Đavo perverznosti, širinom

Poov odnos prema svesti, realnom i racionalnom, iskazan u priči "Đavo perverznosti", sam princip đavola perverznosti, prisutan je manje ili više uočljivo u velikom delu Poove proze.

"A onda me spopade, kao da me gura u konačan i nepopravljiv pad, taj duh Perverznosti. O tom duhu filozofija nimalo ne vodi računa. A ja ni u svoju živu dušu ne verujem toliko koliko u to da je ova perverznost jedna od prvobitnih pobuda ljudskog srca - jedno od nedeljivih primarnih svojstava, ili osećanja, koji upravljaju prirodom Čoveka. Pa ko nije, sto puta, uhvatio sebe u tom da čini gadno ili glupo delo ni iz kojeg drugog razloga osim što zna da to ne bi smeo?" - iz "Crne mačke".

Šta je drugo Crvena smrt nego prerušeni đavo perverznosti koji se pojavljuje u trenutku kada se gosti zamka sa višestruko osiguranim ulazima, osećaju bezbedno?
U priči "Morela" glavni junak izgovara jedino ime koje ne sme izgovoriti:

"Kakav je to đavo govorio iz dubine moje duše, kad usred zamagljenog broda crkve i u tišini noći, prošaptah svešteniku na uvo - Morela?"

U "Izdajničkom srcu" ubica koji oseća neobuzdani trijumf zato što je siguran da neće biti otkriven, na kraju sam priznaje zločin.

I uopšte, u Poovoj prozi, najčešće se događa baš ono što se ne sme i ne može dogoditi. Zar to nije upravo princip po kojem deluje njegov đavolak?

Istog đavolka našla sam u romanu Milovana Danojlića, "Učenje jezika". U šestom poglavlju, u kojem je reč o ženi koju je pregazio voz, autor kaže:

"A možda ju je nešto povuklo?... Poznata mi je ta vrsta izazova, ona se i u meni ponekad javlja: osetim kako me nešto vuče na onu stranu, naročito kad se nađem iznad dubokih provalija i virova."

Evo ga i kod Miljenka Jergovića, u priči "Kad umrem, vidjet ćeš koliko je boljih", iz knjige "Mama Leone":

"... a Nikolina tuberkuloza može biti svačija, pogotovo ako bi netko ispuhivao nos u njegovu maramicu. Jednom je Nikola izvadio maramicu iz džepa, a ja sam se sav naježio. Jako sam poželio oteti mu maramicu i ispuhati nos. Plašim se bolova i doktora i ne volim biti bolestan, ali sam htio tu maramicu, a da je Nikoli slučajno ispala iz ruke ja bih je zgrabio i odmah se razbolio. To je kao kad stojim na nekom visokom balkonu. Uvijek poželim skočiti, iako ne bih htio biti mrtav."

A ko zna u koliko sam ga knjiga previdela! Sada, kad zabacim pogled unatrag, nalazim ga gotovo svuda: od priče o kozjim ušima cara Trojana (šta je drugo navelo sirotog berberina da progovori nego đavo perverznosti?), preko "Pikove dame", do "Zapisa iz podzemlja" u kojima je zapisnik u potpunoj vlasti Poovog nestaška.


Đavo perverznosti, samim sobom

Edgar Alan Po, koji je brojne stranice svoje proze posvetio dedukciji i raznim vidovima umovanja, u priči o đavolu perverznosti ispoljava podsmešljiv stav prema teoretisanju.

"U teoriji, nijedan razlog ne može da bude manje razložan; ali u stvari, ne postoji razlog koji bi bio jači."

U knjigama potvrđen od strane pisaca, đavo perverznosti se, u životu, potvrđuje samim sobom. Ne morate da se nađete blizu litice. Dovoljno je da osetite sigurnost, da postavite sebi neke granice ili rokove, da budete ubeđeni u neki ishod ili da čvrsto obećate nešto - to je kao da ste uputili pozivnicu našem vragolanu. Da li vas je mamio jutros da ne odete na posao? Da li je misao o tome postajala sve privlačnija dok niste smogli snage da se u poslednjem trenutku otrgnete, okrenete leđa provaliji kreveta i pobegnete u kupatilo? Ili vas je, možda, prijateljska ruka povukla da ne padnete? Nema sumnje, smešno bezazlen primer. Ali, evo, uozbiljiću se.

Prethodnih dana, kad god sam se bavila ovim tekstom, bilo da sam ga pisala ili samo razmišljala o njemu, uporno mi je u um dolazila jedna misao. Silom sam je gasila, ona se iznova palila i ubrzo je to sve zaličilo na opsesiju. Tako počinje, znam, i to što znam nimalo mi nije od pomoći. Osećam da neću moći da stavim poslednju tačku ukoliko prethodno ne iskažem tu proganjajuću misao.

U četrdesetoj godini, nakon gubitka supruge i preležanog delirijum tremensa, Edgar Alan Po drži posećena predavanja, ima verenicu, planira preseljenje u Ričmond i učlanjen je u trezvenjačko društvo. Deluje da mu predstoji srećniji period života. Međutim, na putu za Filadelfiju, on svraća u krčmu i tamo, kaže Bodler u svom čuvenom eseju o Pou, "nailazi na neke stare poznanike i prilično se dugo zadržava". I tamo, kaže misao koja me opseda, Po sreće svog đavola perverznosti. I tamo, đavo šapće Pou da popije još jednu čašicu. I kad Po ustane da nastavi put, đavo ga vuče za rukav i naliva mu još jednu čašicu. I kad je đavolu dovoljno, Pou je već previše. I kad đavo ustane i krene, Po krene za njim. I kad đavo zastane na ivici provalije, Po se osmehne i zakorači.

Objavljeno u „Književnom magazinu” SKD-a (112/113/114)

Нема коментара:

Постави коментар